- Piše: Jovo Pejović

Dobro upućeni izvor iz vrha izvršne vlasti u Crnoj Gori požalio se svom prijatelju kako njegovi šefovi zbog obilježavanja Podgoričke skupštine od strane srpskog naroda ne mogu nit da spavaju, nit da jedu. Jedan strani diplomata ih je tješio riječima: „Morate pomalo, na silu, jer zdravlje na usta ulazi.“ Dokle ide njihova nervoza najbolje svjedoče javni istupi i riječi kojima ne samo da poništavaju Crnu Goru i njen doprinos u Prvom svjetskom ratu, nego i blate najveće crnogorske junake koji su odavno postali mitski likovi čiji doprinos stvaranju države i očuvanju njene časti i poštenja nikada niko neće moći nadmašiti. Nije lako stajati na mjestu gdje su stajale takve ljudske gromade u zemlji koja je iznjedrila upravo u Prvom svjetskom ratu najveće glavare i junake, naročito ne ovakvoj vlasti koja se priklonila onima koji su izgubili sve bitke i ratove koje su vodili u Crnoj Gori. Teško da ima u Crnoj Gori pravoslavne porodice iz koje neko od njenih članova nije učestvovao u balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu. Svaka stopa zemlje na kojima su se vodili ratovi, a u kojima su učestvovali borci iz Crne Gore, zalivena je njihovom krvlju. Da li su te žrtve zaslužile da se vlast prema njima odnosi na način nedostojan istinske Crne Gore? Svakako da nijesu. Zato su svi potomci dužni da njihove grobove i spomen -obilježja porodično obiđu, da zapale svijeću i polože cvijet, da se nikada ne zaboravi njihov doprinos u borbi za slobodnu Crnu Goru.
Ma koliko se režim trudio da zatre srpske korijene, teško da može sakriti istinu da svi građani pravoslavne vjere koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi ili Crnogorci imaju zajedničke, srpske korijene. To isto važi i za značajan broj porodica muslimanske vjeroispovijesti. O tome najbolje svjedoče krsne slave koje se danas više nego ikada slave u Crnoj Gori, a dobro se zna ko u pravoslavlju slavi slavu, ali i bratska okupljanja na koja dolaze i naša braća Muslimani, koja dobro znaju iz kojih plemena i od kojih bratstava potiču njihove porodice. Brojna literatura iz tog vremena je najbolji pokazatelj kakva je nekada bila Crna Gora. Ona je dragocjena slika koja može poslužiti za upoređivanje s aktuelnim trenutkom našeg društva, politike i dilema, koje se od strane režima na silu žele nametnuti kako bi nas udaljili od nespornih istorijskih činjenica. Čitanjem te literature bivamo duhovno dograđeni i moralno ojačani, a time i bolji ljudi. Da u 21. vijeku Crna Gora živi u mraku ne vidi se samo kroz prekrajanje istorijske prošlosti, asimilaciju čitavog jednog naroda i njegovog doprinosa slobodi Crne Gore kroz vjekove, već i kroz svakodnevne kvarove na elektromreži, nepojmljive za 21. vijek, i to u državi koja se, kako njeni čelnici kažu, nalazi pred vratima Evropske unije.
Da li ćemo, ako u nju ikada uđemo, unijeti nešto naše, autentično, nijesam siguran. Jer pored negiranja sopstvene istorijske prošlosti, i to one najsvjetlije, dobrano smo krenuli i u devastaciju najdragocjenijih dragulja prirode.